Klekovača – planina koja se respektuje
Kao što to obično biva vikendom, kad se sve poklopi, mi krećemo u planinu. Kraj je aprila, dan ko izmišljen – sunce grije, ptice cvrkuću, a mi ranimo i pravac Klekovača. Prolazimo Manjaču, Ključ, Petrovac, uživamo u predivnom krajoliku Oštrelja i skrećemo prema planini.
Plan je bio da već oko devet budemo na polaznoj tački, ali bajke nema – šumari su na skretanju navukli nekih stabala i odmah nam se upalila lampica: “Nije ovo to.” Produžujemo dalje, očekujući da će početi uspon...
Kad smo konačno stigli na pravo polazište, već je bilo deset ujutro. Prezuvamo se, pripremamo opremu i krećemo podno grebena prema Maloj Klekovači. Snijeg je još na stazi, a tu su i tragovi medvjeda – ogromni, veličine kao dvije cipele 44,5. Tanja već malo paniči, ali nastavljamo dalje, držeći se planinarskog kodeksa – i srcem i osmijehom.
Na jednoj zaravni nailazimo na tragove koji izgledaju kao da se medvjed tu igrao. Tragovi vode dalje planinarskom stazom prema Maloj Klekovači, pa odlučujemo popriječiti i popeti se na greben...
I onda – trenutak kulinarstva i planinarske meditacije: vadimo hranu i pivo. Snijeg iznad koljena? Nema veze! Grabiš sendvič, a ruke ti se smrznu, ali svaki zalogaj vrijedi. Pivo je toplo, sunce ga pokušava ugrijati još više, pa improvizacija u snijegu spašava stvar...
Povratak je lakši, jer planina daje energiju i osjećaj zadovoljstva. Svaki korak unazad kroz šumu i sunce na licu podsjeća nas zašto volimo ovakve avanture. Kod kuće, naša omiljena uzrečica: “Another happy landing.”
