Jutro koje vodi na Zelengoru
Krenuli smo prije svitanja, dok je Vlašić još spavao pod tankim velom magle. Prve zrake sunca probijale su se kroz jutarnje oblake, a planina nas je ispraćala svojim tihim dahom. Dok smo se spuštali u Lašvansku dolinu, čula su se zvona s naših crkava, kao da bude cijeli krajolik...
Put preko Sarajeva prolazio je tiho, bez žurbe. Držali smo se za ruke dok su ceste klizile ispod nas, a kada smo skrenuli u Dobrom polju prema Zelengori, osjetili smo onaj trenutak kada priroda preuzme priču...
Orlovačko jezero – prvi susret: Stigli smo podno Stoga, na Orlovačko jezero. Mirno i plavo, kao ogledalo neba. Postavili smo kamp iznad jezera...
Veče uz vatru: Veče je stiglo tiho, kao da se spustila zavjesa. Pripremali smo večeru i palili logorsku vatru...
Noć na planini donosi mir koji nigdje drugdje ne postoji. Kad smo legli, čulo se samo pucketanje vatre koja je polako jenjavala i udaljeni huk sovâ...
Jutro i uspon: Jutro na Zelengori probudilo nas je svježinom koju donosi samo planinska rosa. Dok smo koračali kroz meke livade, ubrali smo borovnice...
Daleko od gradske buke, dok smo se penjali prema vrhu, u pozadini je tiho dopirala pjesma Aleksandre Kovač — "Da te volim". Njezini stihovi ispunili su zrak...
Na vrhu Bregoča, dok smo stajali okruženi beskrajnim plavetnilom neba i zelenilom planinskih proplanaka, shvatio sam koliko je život u pokretu – i u tišini – zapravo pun...
Spuštajući se natrag u kamp, osjetili smo kako nas Zelengora ispunjava ne samo ljepotom nego i smirajem koji dugo traje...
